S prvim danima jeseni umro je gospodin Bumbar, moj susjed na moru, iz Zagreba inače. Nije se previše družio ni s kim, sve do ovog ljeta. Možda je znao da mu je posljednje. Pričam mu o našim zadarskim igrama s bumbarima. Za jednu nožicu vezivali smo im konac i onda ih puštali da lete. Zujali su i letjeli do kraja konca i natrag, do iznemoglosti. Kad bismo ih izmrcvarili do smrti tražili smo nove bumbare. Gospodin Bumbar, pristojan i fin, čudio se tome.

- Tko bi rekao da ste bila tak' okrutna!

On je tih godina bio srednjoškolac, skojevac, nosio štafetu, nastupao na sletu u Beogradu (Titin rođendan), ponosni roditelji zbog sleta kupili televiziju u boji (Rudi Čajevec). Nije dalje napredovao, partija ga nije zanimala, bio je, kaže prepametan za to. Htjeli su mu dati ime Vlado, po nekom partizanskom heroju, ali na krštenju svećenik ni da čuje. Da kakvo je to ime, nema ga u kalendaru, da hoće li jadno dijete cijeli život biti obilježeno, nek’ se zove – Josip, inače ga neće krstiti! Na kraju mu dadoše ime Vlado Josip. Kad je pravio legitimaciju rekli su mu da ne može imati dva imena, da izabere jedno. Odlučio se za Josipa. Kad se promijenila vlast opet je mogao imati dva imena pa je dodao i Vladu.

- I kako vas danas zovu?

- Bumbar, kao i prije.

Ali, ne bi on više o sebi pričao, on bi pričao o našem radiju. Otkrio nas je slučajno i odmah postao prijatelj. Ne zbog programa, htio je učiniti dobro djelo, barem jednom mjesečno, kad ne može svaki dan, pa mu se ovo učinilo najjednostavnije.

- A kaj je to deset kuna mjesečno, dam ja i više.

Pitam ga kako mu se sviđaju moje emisije. Ne sluša on emisije, njemu se samo glazba sviđa (ne uvijek), ponekad netko ispriča neku priču, i to voli slušati, a najdraže su mu nagradne igre. Nikad se ne javlja samo sluša.

- Jednom se dijelila nekakva kocka ljubavi, javi se jedna gospođa, a špikerica kaže da njoj ne da. Ha, ha. Ova se valjda često javlja i sve nagrade pokupila. I špikerica ne da, a prije toga govori kak' je to kocka s umijećem ljubavi: ljubi prvi, u svakom čovjeku ljubi Isusa, ljubimo se međusobno, ljubi neprijatelja...i,...i tak' još nešto. E da, ljubi svakoga! I ne da, pa ne da! Ha, ha.

He, he. Sjećam se toga. Meni nije bilo nimalo smiješno. Kad sam toj skupljačici nagrada rekla zašto ne može, još me pitala: a može za prijateljicu?

- Može, kocka šećera!

Prešućujem gospodinu Bumbaru identitet špikerice, pojašnjavam da se uvijek isti ljudi javljaju, pa mnogi ne mogu doći na red. Ne zanima ga, nego bi li mogla pročitat neku njegovu priču, on već godinama piše, onak' za svoju dušu. Nedavno je baš čuo priču o tome kako su kanonici u crkvi pjevali psalme iz časoslova. Iznenada se podiže silna oluja i grom udari u tornjić, baš ponad njihova kora, a jedan od kanonika se prepao i reče "ja mislim da bi sada trebali prestati s time. Hajmo nešto moliti".

- Ha, ha, ta mi je najbolja, hajmo nešto moliti.

On je tih godina bio srednjoškolac, skojevac, nosio štafetu, nastupao na sletu u Beogradu, ponosni roditelji zbog sleta kupili televiziju u boji. Nije dalje napredovao, partija ga nije zanimala, bio je, kaže prepametan za to. Htjeli su mu dati ime Vlado, po nekom partizanskom heroju, ali na krštenju svećenik ni da čuje. Na kraju mu dadoše ime Vlado Josip.

I njegove su priče smiješne, kaže. Završit će ih u Zagrebu, kad se vrati s mora, pa će mi dati da ih pročitam. Izvlači iz kofera komadiće prozirnog papira za krojenje ili zamatanje kruha. Ispisani su kemijskom olovkom.

- Evo, to su moje priče. Ova će se zvati "Deset posto".

- Zašto deset posto?

- Bio bi nesretan s više. Glavni lik se isto zove Vlado. Ne treba njemu puno. U životu mu ništa ne ide bez muke, dosta bi mu bilo i pet posto.

Brzo iščitava rečenice.

- Mene ljubav nikad nije htjela sama po sebi – kao dar. Ja sam uvijek morao osvajati… Ja sam uvijek započinjao. Ja ne znam kraj… Ja sam priželjkivao da otpadnem u prvoj selekciji. Što bi bilo da me neka djevojka htjela? Ja ne znam što bi bilo. Kaj vi mislite?

- A?

- Ovo je "Izgubljeno djetinjstvo". Ne, nema veze s mojim djetinjstvom, iako ni mene život nije mazio... …Ovo je "Bosanski lonac". Golub mira leti iznad Bosne, traži oazu mira. I tako golub leti… leti… i umre od umora. Kaj mislite?

- Hm, zanimljivo, ali nisam vam ja baš neki stručnjak.

- I bolje, i bolje! Jednom sam ih dal na čitanje kak ’ti stručnjaku, svom susjedu. Književnik, novinar, Bora… kak' se ono preziva… mangup jedan, nikad mi ih nije vratil. Odselio u Split, nije mi se ni javil!

Obećajem da ću mu se javiti kad se vratim u Zagreb i da ću pročitati neku priču u programu ako mi se svidi, zašto ne? Onda je najednom umro. I sve njegove priče ostat će zauvijek neispričane, sve osim ove.

Vesna Živko