Lako je biti dobar: odeš u dućan, kupiš ovo i ono, lijepo zamotaš, ukrasiš, nalijepiš etiketu s imenom, čas posla. Ali biti dobar… onako, zapravo - odvojiti vrijeme i učiniti nešto za druge, učiniti nešto što će ih razveseliti. Dobro, i za kupovinu treba vremena, i to zna biti iscrpljujuće, pogotovo kad se u velikom trgovačkom centru natežeš oko zadnjeg para rukavica i lažne barbike s pravom kosom za samo devetkunadevedesetdevetlipa! Lutku sam ubacila u kolica čim sam ju ugledala, bez razmišljanja. Nešto niže moja tiha patnja - šalovi, kape, rukavice – i to na akciji! Samo dvadesetdevetkunadevedestdevet lipa?! Takva se prilika ne propušta. Odmah sam zgrabila jedan komplet, drugi mi je neka gospođa otela pred nosom, tako reći iz ruku, dok sam se s nekim bezveznim tipom natezala oko posljednjeg kompleta u mojoj omiljenoj boji. Prva sam ga ugledala ali mamlaz je bio brži. Uspjela sam mu oteti kapu ali dalje nije išlo. Onda sam se pobunila. Što će mi kapa bez šala i rukavica? Odnosno, nisam li se ja svega toga odrekla, i to javno? Vraćam sve kompletno uključujući i lažnu barbiku. Uostalom, kosa joj uopće nije prava! Definitivno odustajem od kupovine, ne želim konzumirati Božić, ne želim trgovati, ni kupovati, ne želim sudjelovati u ovoj velikoj trgovačkoj zavjeri... Trgovci - na mene ne računajte!

Skoro sam opet zaboravila taj vražji plan! Zaboravila sam da su se crni vrazi dogovorili da neće biti ni Badnjaka ni Božića. Neka budu samo pokloni, skupi pokloni, najskuplji pokloni. Neka bude natjecanje u poklonima, ljudi to vole, rekli su đavli. I tako je bilo. Bacili su se na posao. Pjevale su se Božićne pjesme, koje nisu govorile o Isusu i Majci Božjoj, o Betlehemu. Treštale su pjesme iz kafića, zvončići iz radio prijamnika, još u studenom s televizijskih ekrana iskakali su slatki djedmrazići i vikali kupite, kupite! Kićenja, šarene lampice, kuglice, hipnotičke reklame prepuno sjaja i svjetla - tko bi tome odolio? Odlučili su đavli ostaviti bor, neće ga ukinuti. Bor je potreban, gdje bismo inače stavili sve one silne darove? Bor je tako prestao biti simbol Božića. Došašće je prestalo biti vrijeme iščekivanja Isusa, a postalo je vrijeme iščekivanja darova, vrijeme velike kupovine. Vražja posla! Ali bez mene. Ja sam se odrekla kupovine poklona. Svojim bližnjima darovat ću kap dobrote.

Ja sam se odrekla kupovine poklona. Svojim bližnjima darovat ću kap dobrote. Smišljam dobra djela. Poslat ću Božićne čestitke koje ću sama nacrtati, slat ću ih poštom a ne e-mailom, za ekipu ću ispeći kolače (to bi zaista bio podvig kad bi mi uspjeli), onda ću nazvati tetu i pitati je kako je. To su tri dobročinstva..., i nisu baš neka. Pada mi na um cijepanje drva ali nitko s mog popisa ne grije se na drva. Da barem znam štrikati...

Na popisu je dvadesetak meni najdražih osoba. Smišljam dobra djela. Poslat ću Božićne čestitke koje ću sama nacrtati, slat ću ih poštom a ne e-mailom, za ekipu ću ispeći kolače (to bi zaista bio podvig kad bi mi uspjeli), onda ću nazvati tetu i pitati je kako je. To su tri dobročinstva..., i nisu baš neka. Pada mi na um cijepanje drva ali nitko s mog popisa ne grije se na drva. Da barem znam štrikati... Knjige, lutke, CD, igračke, igre, kape, šalovi... sve je to na veselje drugima ali sve je to u trgovini. Najlakše je nešto kupiti. Smisliti pravo dobro djelo, nije nimalo lako. Čak ni to što nemam novaca, nije mi dodatni poticaj. Ništa mi ne pada na pamet. U razmišljanju me prekida zvono na vratima. Poštar mi je donio dvjesto kuna. Gledam što piše na poštanskoj uplatnici. Šimun Cirenac. Ne znam tko je ali sumnjam na Otiliju koja je ovih dana dobila novac od izložbe. Uvjerava me da nije ona, a da i je - ne bi mi rekla. Ona je akademska slikarica, muž joj je forenzičar, otkriva ubojice. Susjedi ih smatraju čudacima, jedva da joj se jave. Najednom ju počnu veselo pozdravljati još izdaleka. Viču: "kak ste kaj suseda"? To je zbog Božića, kažem ja. Nije to zbog Božića, kaže ona, nego su je vidjeli na televiziji, u emisiji Jabuke i kruške.

- Danas smo glavne face u kvartu. Samo zato što sam dizala tablu s kruškama.

Nije čak ni kuhala, sjedila je u žiriju, dizala tablicu. Izložba joj je bila vrlo originalna, zato su je i pozvali na televiziju. Na zidu galerije žvakom je polijepila tisuće bombona koji su tvorili zanimljive kružne oblike. Mjesecima prije toga, na njenu adresu stizali su mali slatki paketići iz cijeloga svijeta. Poslala je stotine e-mailova tvornicama slatkiša s molbom da joj pošalju vrećicu bombona. Na kraju izložbe na zidu su ostali samo šareni papirići u kojima su nekad bili zamotani bomboni. Svaki posjetitelj pojeo bi jedan bombon, ostao bi papirić. Izložba joj se zvala "Konzumirajte umjetnost a ne Božić!"

Ja još uvijek smišljam dobra djela. Snijeg je počeo ponovno padati. Čujem na Dobrom radiju da nije ni to loše - učiniti dobro djelo pa makar samo u mislima. Barem to činim svakodnevno, na pretek. Žalim se Tobiji da ne mogu smisliti nijedno dobro djelo, a on mi ispriča priču. Neki je čovjek umro i našao se pred Kristom. Trebao je odlučiti hoće li ovaj u nebo ili ne. Puno je ljudi stajalo u redu ispred čovjeka pa je slušao kako im Isus sudi. Isus otvori knjigu i kaže prvome: "Evo, ovdje stoji pisano: Bio sam gladan i ti si me nahranio. Dobro si učinio! Hajde u nebo"! Drugome reče: "Bio sam bolestan i ti si me posjetio. Vrlo dobro! I ti u nebo!"

Tada dođe na red osmogodišnji dječak. Isus mu kaže: "Ovdje piše: Nitko nije sa mnom htio govoriti, a ti si me pozvao da se s tobom igram. Odlično! Hajde i ti u nebo!"

Nakon svake takve presude čovjek je razmišljao i ispitivao svoju savjest i svaki put se sve više bojao. Jer on nije nikoga ni nahranio, niti bolesne posjećivao, niti slabe branio. Kako će proći kad stane pred Krista Kralja?

No, već je bio na redu. Dršćući od straha gledao je Isusa koji je listao knjigu. Isus digne pogled: "Ovdje ne piše baš puno o tebi, ali i ti si učinio nešto dobra. Piše: Bio sam žalostan, razočaran i potišten a ti si došao k meni i pričao mi šale. Nasmijao si me i utješio, dao si mi nade i hrabrosti. Hajde i ti u nebo!"

I čovjek velikim skokom preskoči prag rajskih vrata.

Vesna Živko