Ovih dana može se povodom ekranizacije "Da Vincijevog koda" čitati po novinama razne prigodne napade na Crkvu. Jasno je da svije koji bježi od sebe nije popularno ono što naučava Crkva. Neugodna je možda i sama činjenica da postoji. Taj paradoksalni svjetonazor. Možda najviše smeta da postoje ljudi koji zaista žive drugačije.

Ali kamo to čovjek ide, da želi tim putem sam i što prije? Daleko od patnje?

Fizička patnja, uče nas biologija i medicina, pokazatelj je da je prisutna bolest. Što je bolest akutnija, i bol (patnja) je jača. Da nema tog signala tijela - ne bismo nikada potražili pomoć i bili izliječeni.

A lijek nisu pilule protiv bolova. Naprotiv, one se uzimaju samo kada su nužne. Liječnici liječe bolest. I sve nam je to jasno kad je naše tijelo u pitanju. A kad je psihičko i duhovno zdravlje u pitanju?

Paradoksalno je da tu čovjek pokušava pobjeći od patnje, ili ušutkati je. Bježeći više od uzroka patnje. I od sebe. Dublje u različite utjehe umirujućih filozofija ili novih udobnijih vjerovanja.

Čini se teško modernom čovjeku vjerovati u Boga. Boga koji prihvaća patnju i kroz nju donosi lijek za čovječanstvo. Sve bi brzo. Sve bi savršeno. Sve lijepo. Dobrostanje je novo zlatno tele.

G. K. Chesterton je rekao: "Kada čovjek prestane vjerovati u Boga - ne vjeruje u ništa. Vjeruje u bilo što."

Mnoštvo je danas tih "bilo što". Ali nigdje rješenja za čovjeka. Nema odgovora.

Nismo savršeni. Dok smo živi nećemo niti biti. Stvaranje iluzija "savršenih svjetova" (kojima je kao "Da Vincijevom kodu" jedina prepreka idili Katolička Crkva) vodi mnoge kao guske u maglu.

Život je jedan. Ne treba ga protratiti u zavaravanjima. Opredijeliti se za Boga i s njim svjesno živjeti svoj život lijepo je. Što god da taj život sutra nosi. Mi znamo kuda idemo.

Želim vam ugodno čitanje!