Svijet je kao jedan šareno tkan tepih. Čine ga različite nijanse kože, vjere, spola, kultura, običaja... To čovječanstvo se uvijek po nečemu dijeli, od gore navedenog do IQ-a, ljepote, socijalnog položaja. Čini se beskrajna raznolikost, drukčijost.

Ipak, ne čine ga apstraktne institucije i ideologije, nego konkretni ljudi. Ljudi, koji stvaraju takvo bogatstvo i krhku ljepotu. Ljudi koji su jedini u stanju napraviti zla o kojima je Jasmila Žbanić u filmu Grbavica progovorila. I opet, ljudi jedini koji su u stanju te iste rane i liječiti.

Put do Krista vodi samo preko drugih ljudi - bilo je životno geslo Franje Juraka. Dodala bih, ne samo preko drugih kao velikog "šoping centra" za nebeske bodove (po drugima kao hodajućim prilikama da "zaradimo" dobra djela), nego služenjem drugome kao Kristu. Preko drugih - kao ogledala nas samih.

Teško je pred zlom ne zgroziti se. Ali dok čovjek ne postane svjestan da ni sam nije imun na to da participira na tom istom zlu u nekoj mjeri - ostajemo slijepi pred time što možemo biti. Kako u smislu grešnosti, tako i u smislu svetosti.

Tada shvatimo da ne možemo tražiti krivca izvan sebe. Ne možemo tražiti izvan sebe ni sveca kojeg ćemo slijediti - u sebi prvo treba dati Bogu da živi. A Bog ne gleda što ljudima piše na čelu, u osobnoj, ni što je na kreditnoj kartici - već nam gleda ravno u srce. Zove: Adame gdje si?

* * *

Ispričavamo se čitateljima zbog izostanka ljetnog broja i zbog kašnjenja ovoga prvog jesenskog broja. Nastojat ćemo vam to, prema našim mogućnostima - nadoknaditi.

Vjerujemo da će vam teme ovog broja biti zanimljive. Ugodno čitanje!