Dr. Mirko Mataušić, studirao je nakon teologije novinarstvo u Njemačkoj i Austriji, te doktorirao iz povijesti hrvatskoga katoličkog tiska. Kao franjevac i svećenik djelovao je u dušobrižništvu naših "gastarbajtera" i domaćih vjernika u Austriji, sudjelovao u upravi svoje redovničke zajednice. Novinarstvom se bavi od studentskih dana. Pisao je izvješća i reportaže o životu naših radnika u inozemstvu, uređivao je tjedni Liturgijsko-pastoralni listić kod Kršćanske sadašnjosti u Zagrebu, po nalogu HBK uspostavio je Hrvatski katolički radio i bio njegov prvi direktor i glavni urednik. Bio je također jedan od osnivača i prvi predsjednik Društva katoličkih novinara u bivšoj državi i u Republici Hrvatskoj, u okviru kojega je organizirao i vodio tečajeve novinarstva, te znanstvene skupove i seminare; sudjeluje u radu kršćanskih medijskih udruga u inozemstvu (UCIP, IAKM), bio je član društvenih medijskih vijeća i još uvijek je član crkvenih medijskih odbora. Dr. Mataušić autor je više znanstvenih članka o medijima i predaje predmete o medijima u pastoralnom djelovanju Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i povijest hrvatskoga novinarstva na Hrvatskim studijima, te sudjeluje u istraživačkim znanstvenim projektima. Zadnje, ali ne i najmanje važno - zaslužan je za pokretanje udruge POMAK, i njezina biltena - te je uvelike pomogao da bi 1995. bilten prerastao u mjesečnik.

- Mediji su sredstva u rukama ljudi, kao i svako drugo sredstvo. Čovjek ih može upotrijebiti na dobro i na zlo. Treba dakle mijenjati čovjeka na dobro i podizati njegovu svijest. To ide sporo i ne ide bez kriza, kao i na drugim područjima. Počinjete se ispravno hraniti tek kad vam je liječnik dao dijagnozu teške bolesti. Ako počnete. Netko radije umre. Kad od medija očekujete da uspostave mir, to je kao da od piromana očekuje-te da gasi vatru. Mediji žive i bogate se od loših vijesti. Što veći nemiri to bolje za medije. Naravno, nisu svi mediji takvi, ali su rijetki. Koja je zadaća kršćanskih izvjestitelja? Da rade svoj posao u skladu s pravilima struke i svojom savješću koja bi trebala biti oblikovana kršćanskim moralom. U vrijeme kad je kvaliteta u medijima strahovito opala, katolički novinari imaju šansu upravo kroz njegovanje kvalitete, istinitosti i sveobuhvatnosti izvješćivanja, kroz analitički pristup, kroz ozbiljnu i temeljitu obradu tema koje se drugdje banaliziraju ili se obrađuju površno. Npr. u svjetovnim tiskanim medijima danas je posve nestala dobra reportaža. Zašto se u katoličkim medijima ne bi njegovala. I uopće novinarske vrste se niti poznaju niti njeguju i u drugim medijima. Veli se u jednom stranom priručniku, da novinari slikovito rečeno - umjesto da sviraju Mozarta ili Bacha u svom njihovom bogatstvu, nabadaju na klavijaturi samo osnovnu melodiju. Posla za kršćanske novinare koliko hoćete. Kad god su me pitali što mislim o katoličkom novinarstvu, uvijek sam odgovarao da bih volio kad bi to bilo kvalitetno novinarstvo, usmjereno na istinito izvješćivanje, novinarstvo kojemu se može vjerovati, koje pozitivno oblikuje javno mnijenje. i koje se služi svim bogatstvom kvalitetnih oblika kojima raspolaže struka.

- Što znači velik utjecaj? Ljudi koji su svjesniji imaju veći utjecaj nego drugi, iako to ne mora tako izgledati. Ako katolički mediji dosežu manji, ali osvješteniji dio ljudi, mogu imati veći utjecaj nego oni koji dosežu velik broj neosviještenih ljudi. Dalje, pitanje je koliko se glas Crkve doista osluškuje, i zbog čega i radi čega se osluškuje. Na neke se crkvene stavove reagira samo radi senzacije, da ih se pobije, da se nad njima "zgraža", a ne zato da bi se ljudi prema njima orijentirali. Kad se mjeri čitanost katoličkog tiska, slušanost katoličkih radijskih emisija i gledanosti katoličkih televizijskih program, onda se dobivaju mali brojevi. Ali to je ono što se sada može. Osim toga, mediji su marginalni oblik djelovanja Crkve. Ona prvotno djeluje preko župnih zajednica, raznih oblika posvećenoga života te katoličkih pokreta i udruga. Crkva još uopće nije usmjerila svoje snage na medije koliko bi to mogla. Niti se oni u Crkvi dovoljno proučavaju, niti se u njih ulaže. A to područje silno raste i širi se. Npr. još se uopće nije spoznala ogromna snaga Interneta koji sve više uzima maha. Ulaganje u to prepušta se uglavnom inicijativi pojedinaca. No, čuje se da bi jedan od fakulteta novoga Katoličkog sveučilišta trebao biti posvećen novinarstvu. Očekuju nas, dakle, bolja vremena.

- Potrebno je i jedno i drugo. Crkva mora imati svoje medije zato da bi kazala često one stvari koje u svjetovnim medijima ne prolaze. Kad bi Crkva dokinula svoje medije, u svjetovnim medijima bi se vjerska tematika još više smanjila, tako da - misleći na katolike koji ipak traže vjerske sadržaja svjetovni mediji drže te sadržaje zbog konkurencije. Drugo je pitanje zbog čega katolički mediji nisu jači i kvalitetniji. Djelomično sam na to već odgovorio.

Crkvi je u interesu da bude i u svjetovnim medijima s vjerskim sadržajima. Isto tako trebali bi katolici više biti prisutni u svjetovnim medijima i u svjetovnim resorima. Gdje bi trebali afirmirati kršćanske stavove, gdje za to ima mogućnosti.

Treba reći da su često te mogućnosti ograničene. Kao što se iz Crkve razmišlja o medijima tako razmišljaju - i još mnogo više druge interesne skupine ili lobiji, koji imaju svoje ljude. Možda se premalo shvaća da sadržaji u medijima zapravo vrlo malo ovise o novinarima, možda najmanje. Najviše ovise o vlasnicima: oni odlučuju kakvi će njihovi mediji biti, što s njima žele postići. A očito im je najvažniji profit. Urednici onda postaju ljudi koji su u stanju te medije tako oblikovati. A novinari moraju raditi kako gazde kažu. Inače gube posao. U Crkvi se često čuje ljutnja: "Ah ti novinari! Kako su površni, kako ne znaju..." A novinari bi brzo naučili stvarati kvalitetne priloge, kad bi se to cijenilo i kad bi za to bili bolje plaćeni. Ali od njih se traži često nešto drugo. I tu je onda pitanje koliko uvjereni katolik može pristati na takve uvjete rada. Na kraju, na primatelje se uopće ne misli. A konačno i oni i te kako odlučuju što će mediji donijeti. U sveopćoj komercijalizaciji medija to je najvažnije pitanje. I zato bi ljudi morali biti svjesni: Kadgod kupim nekvalitetnu tiskovinu, kad god slušam ili gledam loš program, ja ga podržavam i dajem mu snagu i težinu.

- Kako tko. Ovisi o razni svijesti pojedinih komunikatora. Što znači razina svijesti? To je mjera poznavanja Božjih zakona i svijest o tome koliko smo zaista u raskoraku s njima. Naša djela dobivaju vrijednost i konačnu djelotvornost na temelju najdublje razine naše namjere. Zbog čega nešto radim? Što zapravo želim postići? Koliko mi je u tome do istine, dobrote i ljepote, a koliko do toga da se ljudima svidim, da udovoljim nekim očekivanjima? Koliko sam u stanju upravljati svojim životom. Koliko je moj rad u službi općeg dobra. U kolikoj mjeri mi je važnije da budem u pravu, a ne da posvjedočim istinu. U kolikoj mjeri se živi ono što se izričito promiče? To je najdublje pitanje duhovnosti. Kad je riječ o vrednotama, svi katolički komunikatori govore više ili manje isto, ali Majka Terezija je bila i još je uvijek jedna od globalno najpopularnijih osoba, upravo zahvaljujući svojoj življenoj duhovnosti. Da nam je deset Majki Terezija... I da ih imamo među medijskim djelatnicima!

- Naravno da treba. Za crkvene službenike i one koji nastupaju u ime Crkve nije dobro izjašnjavati se o stranačko-političkim pitanjima i zastupati pozicije bilo koje političke stranke. Ali ostaje dužnost da katolici prosuđuju sav javni život u svjetlu evanđelja ili načela katoličkog socijalnog nauka, već i radi sebe i svoje savjesti. To vrijedi i za novinare i katoličke medije. S stanovišta građanskoga društva postoji čak u određenom smislu i obveza da se pridonese općem dobru. A kad je riječ o konkretnom angažmanu u politici, Crkva treba ulagati u naobrazbu političara, pa će imati one koji će se na javnoj sceni boriti za katolička načela. Čudno kad se očekuje da ta načela zastupaju oni koji su odgojeni u marksističkim školama.

- Otkako je krenula komercijalizacija u cijelom svijetu, pa tako i kod nas, osjeća se trend prema površnosti i prema zloupotrebi atraktivnih tema u komercijalne svrhe. A ljudska seksualnost svakako je takvo pitanje, jer je riječ o ljudskom rađanju o osnovnim oblicima postojanja kao muško i žensko, o međusobnim odnosima... O tome se - a o čemu ne? - uglavnom piše senzacionalistički i incidentno. Upravo smo završili jedno istraživanje o medijima i u obitelji na Hrvatskim studijima, u kojem je iz odgovora reprezentativnog uzorka ispitanika vrlo jasno rečeno da u medijima ima premalo sadržaja koji bi pozitivno govorili o muško-ženskim odnosima, o partnerstvu, braku i obitelji... Evo, to je područje gdje katolički mediji imaju mnogo prostora. To područje valja tematizirati bez kompleksa, ozbiljno i temeljito, tako da bude prava pomoć mladima, bračnim partnerima i roditeljima pa i djeci. U katoličkim s medijima o tome piše serioznije i bolje nego u svjetovnima, ali očito nedovoljno.

- Naravno da se osjećaju. Društvena atmosfera koju je stvorio komunizam djelovala je na cijeli narod, pa tako i na Crkvu. Poništen je bio princip supsidijarnosti, pa su ljudi naučili previše očekivati od države i općenito od vlasti, izgubila se svijest odgovornosti svakoga za sebe, za svoje najbliže i za opće dobro. Uništena je privatna inicijativa. Crkveni ljudi su se lijepo smjestili u sakristiji, nije se moglo van, pa se nije niti razvijao instrumentarij za javno djelovanje. Npr. crkvenim izdavačima je bilo zabranjeno da izdaju knjige svjetovnog sadržaja. I onda kad je zabrana prestala, nikome od crkvenih izdavača nije palo na pamet da izdaju listove sa svjetovnim sadržajima. A nisu imali niti kvalificiranih suradnika. Dapače, još više naglašavalo samo religiozno. To me podsjeća me na pokus koji su znanstvenici radili sa dva psića: jednoga su vezali i redovito tukli, a drugi nije bio vezan i uvijek bi pobjegao kad su ih tukli. Kad su psići odrasli, stavili su ih zajedno i nisu ih vezali, ali su ih obadva počeli tući. Onaj koji nije bio vezan kao mali odmah je pobjegao. A onaj kojega su vezali dok su ga tukli, ostao je na mjestu i trpio iako je sada mogao pobjeći. Nije imao iskustvo kako je to kad si slobodan. Tako je to nekako i s nama. Dugo nam treba da shvatimo kako nismo vezni, da smo slobodni, da možemo pobjeći ili raditi ono što su nam prije branili. Valjda treba izumrijeti jedna generacija, kao kod Izraelaca koji su izišli iz egipatskog ropstva...

- Nisam već dugo aktivan u njemu. U posljednje vrijeme je organiziralo tribinu... Mislim da se Uprava Društva trudi kao i one prijašnje, ali je interes članstva premalen. Čini se da katolički novinari ne vide što bi postigli svojim udruživanjem. To je vjerojatno također posljedica prijašnjih vremena. U demokraciji se nešto može postići tako da se ljudi udružuju i zajednički zastupaju svoje interese, jer su sami preslabi. I drugi način su mediji. Crkva ima svoju osnovnu organizaciju i nju njeguje, a za područje civilnoga društva nema dovoljno interesa niti dovoljno podrške. Barem zasada. Nije dobro da članovi pitaju što je društvo učinilo za mene, nego najprije što ja mogu učiniti da društvo bude jače, pa da onda može biti korisno svima.

- Tako su se tužili vođe Jeronimskoga društva između dva rata. Ono je tada bilo najjači katolički izdavač. No, kamo vodi takvo razmišljanje? Administrativnoj regulaciji? Ne rješava se problem velikog broja listova nikakvom regulacijom odozgora, nego tako da se jedan ili dva izdavača ili lista izdignu i natkrile sve svojom kvalitetom.

S druge strane, tu je i snaga Katoličke Crkve da ima mnogo zajednica pokreta i skupina. One međusobno konkuriraju, bore se za sebe, pa onda i za Crkvu. To je dobra strana. Možda je negativna strana u tom što se vjernici osjećaju obvezatnim kupovati listove koje im preporučuju svećenici, a svaka zajednica preporučuje svoje... Pa onda kupuju i ne čitaju.

No dok netko ima svoju publiku i dok prodajom ili na neki drugi način može pokriti svoje troškove, tu se ne može ništa promijeniti. Svojedobno sam se jako zauzimao za to da dođe do udruživanja katoličkih izdavača, pa da se dogovorom i koordinacijom riješe ova pitanja, te da se zajednički ide na tržište. Udruga je osnovana, ali je odmah i zamrla. To govori opet o razini svijesti. U fazi smo konkurencije, a još daleko od sinergije.

- Kad su me od strane HBK pozvali da se prihvatim toga projekta, ja sam se temeljito informirao o tome kakvi modeli katoličkih radija postoje u svijetu. Ostvario sam ono što sam tada mogao s obzirom na naše okolnosti. Najbolje bi bilo da smo išli u osnutak lokanih radiopostaja koje bi se onda umrežile, i jer je najveća slušanost radija na lokalnoj razini. No za to nije bilo novaca. Osnovali smo radio na nacionalnoj razini. I to neprofitni. Za život neprofitnog radija tada nije bilo uvjeta, niti je zakonodavstvo bilo sređeno, niti je u gospodarstvu bilo preduvjeta. Ipak, u dvije godine uspjeli smo postići respektabilnu slušanost i pokrivati polovicu troškova sami. Po visini zarade bili smo treći ili četvrti radio u Hrvatskoj. No, taj razvoj je bio prespor i meni i vlasnicima. Pa sam onda dobio pomoć, ako to smijem tako nazvati, koja je krenula drugim smjerom. Drago mi je da je radio došao opet na one prve pozicije. No, medij je živ organizam i ne smije stajati. Treba se stalno razvijati, oko njega se mora stalno nešto događati. Treba rasti i povećavati kvalitetu. Mislim da je bilo važno da je Crkva dobila taj medij i da ga ima. Pozicija tog radija je danas posve osebujna. Navodno nema veliku slušanost, ali ja vrlo često susrećem ljude koji ga slušaju. Ne možda stalno, ali imaju svoje emisije koje ne propuštaju. S današnjim iskustvom, triput bih promislio prije nego što bih ulazio u taj posao. Svakako bih se drukčije postavio. I puno bih više cijenio ono što smo svi mi, cijela ekipa koja je prije deset godina počela raditi, u kratko vrijeme postigli.

- Pogled i njegov izdavač Pomak nastao je u skupini mladih koji su dolazili na srednjoškolski vjeronauk na Kaptol 9, dok sam ga ja vodio. Ja sam ih ohrabrivao i pomagao i u udruživanju i u izdavanju lista, koliko sam mogao. Tako da mi je Pogled drag i redovito ga pratim. Mislim da ima dobar sadržaj i lijepo je, moderno oblikovan. Ali ovakav list je neka vrst poduzeća. Nije dosta samo dobar sadržaj treba ga i prodati. No ljudi koji ga vode, sada su odrasli i vjerujem da su ga u stanju održati. Ako ne uspiju, bit će šteta, ali ne će svijet propasti. Takav je život.

- Lakše je razbiti atom nego predrasudu, rekao je navodno Einstein. Nema puno pomoći protiv predrasude. Sama riječ kaže da je netko nekoga osudio prije nego li ga je upoznao. To je najprije problem onoga koji se ravna prema predrasudama. Istina se ipak uvijek probije, prije ili kasnije. Zato se isplati biti dobar, kvalitetan u radu, pošten i sve drugo što je pozitivno. Samo se tako možemo suprotstaviti predrasudama.